Druga smrt

Druga smrt
Kiadó: Sezam Book
Fordító: Sandra Buljanović
Kiadás helye: Belgrád, Szerbia
Kiadás éve: 2014
Borító: puhakötés
ISBN-10: 8661051231 / ISBN-13: 978-8661051234
Nyelv: szerb

Részlet a könyvből

Četiri dana nisam ni silazio; sve vreme sam bio gore. Nabavio sam dovoljno vina. U ovakvim slučajevima ne mogu da mislim na to kako se ovo ne sme, kako bi protiv ovoga trebalo nešto da preduzmem; zaboravim i ono što bih drugi put, u ovakvim prilikama ili nakon njih, odlučio. Ili ne zaboravim ništa, nego samo odjedanput ustanovim da sam ponovo tamo, u onome od čega sam se uvek branio. Ne znam da li je odbrana odgovarajuća reč, mada sam zbog ovoga mnogo toga započeo. Zbog ovoga se desio kružni bulevar. GRobi. Zbog ovoga i Velika pijaca i dugački krugovi. Zbog ovoga Westend i podzemni prolazi; Ostrvo i Moskva; tok Dunava, stanice, svakodnevna trasa Hajoš-Nador i još toliko toga. Lopovi sa ćoška ne, kod njih idem samo u kupovinu ili ponekad da nešto zamenim. Tu sam se prvi put susreo sa klimavim, o kome tada još nisam znao kakav je, kasnije sam shvatio da to radi samo iz fore. Stajao sam na kasi, on dva čoveka iza mene, gornji deo tela savijao je napred-nazad, usput se držao za dlan i urlao: „Gladan sam, gladan sam!“ Ne podnosim ovakve scene. Čim sam došao na red, platio sam i izleteo napolje; nisam se ni popeo.

Stanujem u Brajtnerovoj kući, koja danas više nije Brajtnerova kuća, ali o tome ću kasnije. Desno od nas je sinagoga Budimpeštanskog društva Talmud, sa peštanskom Ješivom, levo su lopovi sa ćoška, tu vlasnik već neko vreme prodaje radnju. Još uvek zapošljava barem osam radnika u dve smene, neka svako odluči za sebe kakve su ovo novčane transakcije. Pre mnogo godina dospeo sam kod njega u sobu sa kuhinjom na četvrtom spratu, u nekadašnji devojački stan, o kojem mi je prvo pričala Matora. Ne prilikom prvog susreta, jer se tada desilo ovo: U danima oko useljavanja sređujem nešto, kad ono: Odjednom neko stoji tu u vratima i: „Dobar dan želim, jeste Vi novi stanar? Zovi me slobodno teta Hedi.“ Ako se dobro sećam, nekoliko  meseci kasnije mi je, u suštini bez ikakvog uvoda, pričala šta se nekada dogodilo u ovome što iznajmljujem. „I da znaš, sine, nije to bila nekakva pratnja, ili od te fele, nego krojačica, časna i poštena krojačica. Da me ubiješ, ako kažem nešto.“ Sve mi je ovo prenela na hodniku na drugom spratu, izgledalo je kao da Umetnica stoji napolju u vratima.

Raščupani muškarac, koji u početku nije bio tako zapušten, smislio je nešto drugo: redovno je išao za mnom, pratio me kod Oktogona, kod Opere, na ćošku ulice Nađmeze;  više puta sam prisluškivao ispred stana umetničinih, da li će se popeti za mnom, da li može da se popne za mnom. Ne mogu biti siguran ni u to, da nije nekada ostao u haustoru. Dešavalo se i da mi dahće u lice, kao prošli put; nisam smeo da ga udarim, načinio sam samo jedan nehotičan pokret, od čega se unervozio. Tada je povukao ramena i primorao me da požurim – tela su nam se usput skoro dodirnula; nisam mogao da razumem, šta će načiniti, na šta je spreman u ovakvoj situaciji. Jednom prilikom se doslovce nagnuo nada mnom; bazdilo mu je iz usta, a ja sam među prstima stiskao najduži ključ od stana, spreman na sve, ali na kraju nije trebalo da ga upotrebim.

Postoje situacije kada lako poverujemo u to da određene eventualnosti u vezi sa nama ne mogu da se dogode čak ni na nivou zamisli. Tako je bilo i sa mnom. Saslušao sam sve za šta je Matora smatrala da je bitno u vezi sa okolnostima, odnosno o samom slučaju, što je u suštini, kako sam to kasnije saznao, i ona znala samo na osnovu onoga što su drugi pričali, pri čemu sam se skoncentrisao na to da pred sobom ne vidim detalje, koje u ovakvim situacijama vidim obično i preko svoje volje; posle sam se malo zamislio, pa ostavio sve. Godinama mi nije ni na pamet palo šta se dogodilo tamo gde stanujem, i verovatno bih sve to smetnuo s uma, da prilikom mog poslednjeg putovanja u Švajcarsku, od jednog dana do drugog, nisam dospeo u takvo stanje. Ni danas ne znam šta se tačno dogodilo, i da li se uopšte išta dogodilo, i ukoliko jeste, onda čime i kako to da objasnim. Može biti i to, da uzrok treba da tražim u dešavanjima od pre nego što sam otputovao, mada uzevši u obzir potonje, možda ipak treba da odbacim ovu pretpostavku. Jedno je sigurno. To da sam Mišela pozvao još iz Versoa, odnosno da sam po povrtaku kući montirao rešetku.

Izvini, uzmi jedan list, kaže. Isto kao i onaj drugi koji se kasnije pojavio, i koji se izdaje za nekakvog vođu ultrasa. Ovaj je u crnom džemperu sa crvenim šalom oko vrata stajao čas kod starog Getea, čas na Blahi, čas na Moskvi i prodavao svoje najnovije teorije. Ni jedan geteovac nije reagovao na pederčino sa staklenom facom, izađi da ti polomim ruku, mada se niži poslužitelj upravo nalazio blizu mog stola. Kasnije sam video ovog ultrasa kako na više tačaka u gradu lepi plakate sopstvene izrade. Parlament bez ovoga, pisao je, Mađarsku bez onoga, izlagao je, ne-znam-ti-ni-ja-šta bez onakvoga, zahtevao je, i samo fabrikovao, sve više fabrikovao svoje crno-bele ačetiri, na koje bi ponekad stavio i slike i crteže. Posle ih je lepio gde bi stigao: na drveće, na zidove, na šta-ti-ja-znam-šta.

Trebalo je da znam da ne mogu da ostanem u stanu, uzalud sam nabavio potrebnu količinu vina, što u mom slučaju nije mnogo, najviše pet-šest flaša za ovoliko vremena, jer mi tada alkohol treba samo za početak, za minute na početku, ili za četvrt sata, za pola sata, u zavisnosti od toga, kako me sve to stigne, kako i u kakvom ritmu, jer često više znači ritam, ako se dobro sećam, ta ovako nešto tek naknadno kažem ili smem da tvrdim, za vreme ili neposredno nakon toga nikada, zaboravim šta je bilo, što je bilo, ako je uopšte i bilo, pri čemu čokolada, testo sa sosom od paradajza ili kajgana u svemu tome mogu da nedvosmislenije i elementarnije utiču na mene. Odavde sada ne mogu da ocenim, koliko god se trudio, ne znam, ali upravo ono što ide uz to da ne možeš da oceniš, nesposoban si da kažeš, u čemu si, ni to kako si u tome, ukoliko si uopšte u tome, jer ponekad osećam da, dok me sve ovo prisvaja za sebe, sve ovo je ipak negde drugde, drugde u odnosu na mene, iako me dotiče, dok od časova prepodneva i poslepodneva postaju, a dalje nećeš ni napredovati, nije da se ovde može znati šta je to napred i šta je ne-napred; isto to ti se mota po glavi, uvek isto to, i kada bi na trenutke poverovao da si se toga oslobodio, ostae,  ostane u tebi, postane deo tebe, kako to nikada nisi želeo.

Ukoliko se predomislim, prozor moje sobe nalazi se na barem petnaest metara visine, kroz koji kada pogledam, gledam na zadnje dvorište: žuto-sive, kamene kocke od 6×8 na blizu osamdeset metara kvadratnih, u sredini gvozdeni odvod za vodu. Sećam se jednog Grka. Ne. Bio je Bugarin, bolje rečeno bugarskog porekla, neki Vasev ili Vaserev. Govorio je upadljivo otmeno i više puta je upitao, da li zaista želim da stavim rešetke na prozor. Niko se ovde neće popeti, gospodine, meni možete verovati, proverite odatle iz komšiluka! Nešto sam promucao, na šta je nastavio, da, molim, ipak, recite, zašto na ovoj visini, recite, zašto? Nisam odgovorio. Nakon nekog vremena, poslednji put je upitao, da li zaista želim, na šta sam rekao, da, zaista bih to voleo. Onda je uradio. Neko vreme nije znao kako da priđe delu zida iza rama, pristup je više nego dugotrajan, rekao je, i okrenuo se ka meni. „Na ovim mestima pristup je obično najmanje moguć“, kazao je. Na kraju je ipak našao način; bušio je, zagipsovao dodatne tiplove, a rano uveče pak zašrafio rešetku na šest mesta. Kada sam ga isplatio, pogledao me je i rekao: „ Gospodine, ovde će biti kao u nekoj bolničkoj sobi.“

Četiri dana sam bio gore, možda samo tri i po, nije ni važno koliko vremena, jer ako je uopšte važno, da li četiri ili tri i po, prošle nedelje, ove nedelje ili bilo koje nedelje, to nije važno na onaj način na koji bih ja to voleo. Ali neću se vratiti kod doktorke! Neću se vratiti čak ni ako me primoraju. Istina, ja pazim na to da me ne primoravaju. Ni ne radim ništa drugo, nego pazim. Zato i jesam na sadašnjem mestu. Ovde, bogme, znaju na šta sam sposoban, više puta sam to potvrdio.

Kada bih se, međutim, zabrojao, i kada bih jednog dana ipak došlo do toga da bi mogli da me primoraju, i onda će se naći neko rešenje, jer uvek postoji neko drugo rešenje, uprkos tome što s vremena na vreme nisam siguran u to da li bi drugo rešenje za mene zaista bilo drugo rešenje. Za sada, međutim, živim, onako kako živim. Kako je samouvereno rekla doktorka pokraj stola: „Morate samo da verujete, gospodine! Iskupitelj nam je svima pokazao put u ovom poklonjenom nam svetu, da prema njegovom uzoru svako može da izabere sopstvenu varijantu spasenja. Da, morate verovati i sve bi Vam se promenilo.“ Rekala je valjda ovako: Oko Vas, i, mislim da je umesto, promenilo, upotrebila neku drugu reč. Posle je rekala, ako konačno prelomim i odlučim, onako kako treba odlučiti, onda ću svojom odlukom dobiti odgovor na pitanje, ukoliko ću nakon odluke uopšte imati još pitanja, jer po njenom mišljenju neće ih biti, i još je rekla i to, da će me ljubav podići i da će ispraviti sve za šta sada mislim da je nepopravljivo, samo da obratim pažnju. Nakon toga je, sećam se, izdala recepte, potom pečatirala, i ponovila šta bi trebalo da radim u cilju ponovnog uspostavljanja mentalne i fizičke ravnoteže. Ovo je bilo na psihijatrijskom odeljenju nove bolnice, nekoliko dana nakon što sam se vratio iz Versoa, ili, da budem još precizniji, tačno dva i po meseca pre nego što su me odvezli u Urgentni.

Fülszöveg

 

Čitamo, dakle, roman toka svesti, koji je izvanredno uzbudljiv budući da istražuje uslove opstanka, mentalnu i svesnu celovitost i konstantnu borbu sa slomom. Stubovi na kojima se održava svest, odnos prema vremenu, prostoru i kretanju, neprestano su ugroženi, a smrt vreba iza njih. Barnašu polazi za rukom da svest učini transparentnom i da stavi pred nas onu borbu za opstanak koja nas sve karakteriše, ali se oseća samo kada se izmestimo iz normalnosti. Druga smrt je minimalistički roman koji otkriva najosnovnije mentalne životne funkcije jednog čoveka, i na taj način, naravno, govori o svima. I naravno o odnosima sa drugim ljudima i sa prostorom: taj prostor ovaj put jeste Budimpešta, a u samom gradu, u njegovim zdanjima i ljudima, prisutna je istorija. Glavni junak ne samo da je na ratnoj nozi sa svojim mentalnim poremećajima, već i luta po gradu kao kakav istrošeni, zbunjeni lik, koji se sudara sa ključnim trenucima mađarske istorije dvadesetog veka, poput holokausta ili podivljalog kapitalizma tranzicije. Jevrejska Budimpešta postaje deo sopstvenog unutrašnjeg sveta, dok za njega Budimpešta nije metropola već preteća realnost. Promatranje, promišljanje, unutrašnji monolog i pisanje postaju pripovedaču terapeutska sredstva. Razmišljanje, ono svakodnevno, koje podupire našu egzistenciju, u ovom romanu postaje vidljivo i čujno.

Roman Ferenca Barnaša nije spektakularan, međutim tim je prodorniji, i uprkos tome što nije avanturistički, izvanredno je uzbudljiv. Preterivanjem i preuveličavanjem psihičkog oboljenja, ogoljeno “ja” ovde pokušava da progovori i da stvori odnos sa drugima, sa gradom (zapravo sa istorijom) ali i da se orijentiše u haosu koji žubori na dnu sveta svakoga od nas.

Elnézést, a hozzászólás ezen a részen nem engedélyezett.